Zdravo svima, vaša omiljena smaračica se vratila. I gore je nego ikad. Baš sam na ivici.
Znate li za spiritualno verovanje da sami biramo roditelje da nam život bude što bolji, ali po rođenju zaboravimo to? E ja sam sebi fin kolač umesila tako. Ako neko ima vremeplov, neka mi da da se vratim i nalupam mlađoj sebi nekoliko šamara (kad me moji već nisu tukli na vreme).
Uvoda radi - Imam nepune 22 godine. Celog detinjstva su mi govorili da sam natprosečna i najbolja. Meni to stvara iluziju da su svi gori od mene i ja postajem uobražena. Nisam se mnogo trudila ni oko čega u životu jer sam misila da ne treba, a dete sam 2 učitelja. Čak ni tokom srednje kad je trebalo da ukapiram neke stvari o životu, ja nisam. Kada sam bila srednja škola nudili su mi da polažem vožnju, ali nisam htela da polažem vožnju jer me bio strah, pa nemam ni to. U srednjoj sam postala zavisna od telefona. Bila sam svesna svih problema oduvek, ali sam se plašila da pričam s roditeljima jer sam uvrtela da mi žele zlo, a oni su me zapravo ceo život samo ispravljali da ne budem kontraš. A ja ispala najveći kontraš. Zapravo inat kreće kad mi je bilo 13 godina i nisu mi dali da idem kod psihologa a kukala sam da se osećam loše i da mislim da nešto nije u redu. Nikad nisam imala upornosti za bilo šta, ali sam bila tvrdoglava za desetoro.
Dobila sam sestru kad mi je bilo 10 godina, kojoj se razvila skolioza sa 2 godine. Od tad se vuče po lekarima i 2023. (bitna godina) je operisala kičmu u Turskoj. Sve je to bio veliki stres za moje roditelje. Ja nisam baš imala razumevanja za to i bila sam sebična i razmažena, kakva sam bila ceo život.
Moj sadašnji problem? Shvatila sam da ne želim/ne mogu psihički da nastavim ovo što studiram (srpski jezik i književnost). Od prve godine sam znala da ne ide i ništa nisam rekla svojima dok nije bilo prekasno, tačnije pre par meseci. Kako sam se našla u ovome - upisala sam ishitrenom odlukom srpski 2023. iako mi je i tada bila muka od toga, ali sam gurala jer su mi roditelji rekli da moram a njihove predloge nisam htela da slušam,oni su predlagali engleski (otac), turizam ili novinarstvo (majka). Gorko se kajem jer sam mogla da budem redovno 3. godina ili makar 2. nečemu što volim i što mogu da završim. Tokom blokada sam se cimala po njima umesto da dam učila ili otišla kući (nisu blokade krive što sam ja ispala magarac). Plus, išla sam kod psihijatra i krila od oca da sam uzimala lekove (verovala sam da mi trebaju).
Kažnjavam sebe tako što slabo jedem i ne ustajem iz kreveta jer smatram da ne zaslužujem da živim više.
Izneverila sam sebe, roditelje i sestru koju volim najviše na svetu. Kao i sve ljude koji su verovali u mene.
Ostala sam bez prijatelja jer niko ne želi da me sluša kako kukam. I ponašala sam se kao idiot sve vreme. Zaslužujem sve iz dogovora sa mojima. A dogovor je da ću se vratiti kući i čuvati ovce (živimo na selu) ako ne dam uslov za godinu (dakle ne traže mi budžet) a mrzim ovo što studiram.
Dete sam prosvetnih radnika i sramota me je od roditelja kao i od mojih nastavnika, njihovih kolega (njihova deca idu na fakultete ili su završili i izdržavaju se sami, a ja sam se izblamirala za sve pare). Ništa nisam učila na vreme nikada i sada skupo plaćam to.
Napravila sam i problem u kući jer su moji napeti i ljuti, što je opravdano jer su ostali bez mnogo novca zbog moje nepromišljenosti i bahatosti.
Imam mračne misli, kao i suicidne misli, nedeljama i zaista želim da se ubijem od sramote. Želim da počnem ispočetka iako znam da je to sada nemoguće.
Imam skoro 22 godine i tek sada sam se osvestila da život nije za zezu i da je trebalo da budem mnogo ozbiljnija...