Da li ikad bude bolje?
Apsolutno sam propala sa 22 godine zivota. Nemam prijatelje, nikad nisam imala momka, faks mi ne ide apsolutno nikako. Uz ovo sve imam socijalnu anksioznost zestoku i verovatno depresiju jer ja se osecam isto ovako bukvalno od desete godine.
Provodim 24h u kuci i ne mogu da izađem jer nemam s kim a zivim u usranom malom gradu gde niko ne gleda svoja posla.
O odnosu sa roditeljima da ni ne pričam samo ću reći da sam prekjučer na maminom mobu našla slike na chatgptu mog dnevnika gde je pitala chat da joj prevede jer pisem na eng, a dnevnik sam sakrila iza kreveta. Ja sam dnevnike bacila odmah a ne znam ni sta je tacno slikala jer nisam imala snage da uppste pogledam. Nisam joj nista rekla. Inace imamo bas retardiran odnos kao da mi je cimerka a ne majka.
Imam osecaj da sam blokirana od zivota i ne znam kako da se pomeri.
Da postavim i ovde :D