Koji su najteži poslovi, a k tome i potplaćeni. Mene su uvijek fascinirali vozači autobusa. Doslovno si satima odgovoran za živote 50 ljudi. Koji poslovi vama padaju napamet?
U vezi sam sa predivnim dečkom nešto vise od 6 godina. Imam 29 godina, a on 30 i nedavno smo počeli razmišljati o sljedećem koraku u vezi (zaruke, zajednički život, brak i djeca). Iako smo dugo skupa još uvijek živimo odvojeno. Plan je bio nakon zaruka useliti i početi graditi zajednički život. Prošli smo dosta tema skupa, gdje bi živjeli, što bi radili, kako bi nam dom izgledao, dejtovi, putovanja, mirovina… Oko svega smo se složili, osim jednoga…djece.
Ja nikada nisam imala želju za djecom. On bi želio veliku obitelj, njemu je to san i životni smisao. Smatra da je život bez djece besmislen i prazan. Odličan je partner i znam da bi bio odličan otac, ali ja jednostavno sebe ne vidim u tome.
Generalno nešto ni ne volim provoditi vrijeme s djecom. Pokusala sam rođacima i rodicama, ali izdržim svega pola sata i onda mi dođe vrištati. Previše mi troše energiju cak mi stvaraju i neku nelagodu. Radila sam kao dadilja, i kao učiteljica jedno vrijeme, ali jednostavno mi ne odgovaraju ti mališani. Uvijek sam htjela da su svi sretni i shvaćeni i da se osjećaju sigurno sa mnom. Bila sam im super učiteljica sto su i oni i roditelji govorili, ali ja sam se u tome svemu gušila. Nekada su prvašići bili toliko hiperaktivni, a ja toliko sjebana od života da se nisam jednostavno uspijevala te dane nositi sa tim uobičajenim karakterima mališani. Znala sam doma dolazit i plakat od količine opterećenosti.
Znam da nije isto imati svoje dijete ili čuvati/voditi grupu djece. Pokušavam svaki dan naći razlog zašto imati djecu i ne pronalazim ga. Osjećam da će me djeca gušiti i da jednostavno nisam za to. Ipak, strah me da možda samo trenutno nisam spremna i možda ću biti za nekoliko godina…možda nikada. Ne želim izgubiti vezu koju imam da bih za koju godinu shvatila da ipak želim djecu i da samo nisam bila spremna u ovim godinama. Isto tako ne bih željela ostati u vezi u kojoj se obje strane nadaju, ja da će njega zelja proći, a on da ću poželjeti djecu za koju godinu.
Zanimaju me vaša iskustva. Jeste li se predomislili oko djece? Jeste li se pokajali? Kako ste znali želite li djecu? Imate li bilo koji savjet za mene?
Hvala svima 😊
S curom sam već nekoliko godina, a ona zadnjih dvije godine ima problem s viškom kilograma. Jednostavno se malo po malo debljala i sada je već više od godinu dana na sličnoj kilaži (nekad spusti koju kilu pa je vrati i tako u krug).
Problem mi je što ona niti se trudi niti pokazuje preveliku želju da smršavi. Oboje studiramo, a ona nema nekih konkretnih obaveza osim faksa. I sama je više puta rekla kako želi smršati, i ja sam joj gotovo cijelo vrijeme podrška, ne spominjem to previše, eventualno joj kažem da sam tu ako joj treba savjet ili pomoć.
Ali problem je što već godinu dana govori kako će krenuti vježbati i paziti na prehranu, a zapravo se ništa konkretno ne događa. Nisam osoba koja traži da partner mora ići u teretanu ili imati savršeno tijelo, ali mi smeta da mi.partner ima salo na vise dijelova tijela i dosta uocljiv visak kilograma.
Jedno vrijeme je čak i krenula s prehranom i treninzima, ali kako sam malo upućeniji u to, činilo mi se kao da to radi samo da može reći da je odradila trening, a ne zato što se stvarno želi potruditi i doći do nekog cilja.
Već duže vrijeme je ne ispitujem trenira li ili ne, jer ne želim ispasti bezobrazan i sama je htjela da se ne pekljam prevoše i da ona zna šta treba, ali na oko se vidi da je situacija ista. Ne mogu reći da mi nije privlačna, ali osjećam da je privlačnost manja nego prije. Odnose imamo redovitno ali i to više nije kao što je znalo bit.
Ona je osoba koja ima dosta slobodnog vremena i jednostavno mi nije jasno kako netko u ranim dvadesetima ne želi više vremena posvetiti sebi.
Razumijem da postoje ljudi koji ne vole vježbati ili im se ne da mršavjeti ili debljati, ali zar je toliko teško odvojiti godinu ili dvije da se dovedeš u red, pa kasnije samo održavaš formu?
Nije mi problem što se osoba udeblja, znam da može biti iz raznih razloga ali smeta me to što stalno govori da će nešto promijeniti, a zapravo ništa konkretno ne poduzima. Kao što sam rekao, ne tražim da mi djevojka bude manekenka, ali isto tako ne želim da ima 20+ kilograma viška.
Nemam više potrebu davati joj komplimente kao prije i ne osjećam se više toliko ugodno u nekim situacijama u javnosti s njom. Već dugo joj ništa ne govorim na tu temu jer joj ne želim stvarati pritisak. Prije sam joj pokušavao pomoći, ali nije htjela, pa sam je sada pustio da to pokuša riješiti na svoj način ali čini mi se da se ne trudi dovoljno.
Ja sam joj stvarno većinu vremena bio podrška i uvijek sam tu ako mogu pomoći, ali ne mogu trenirati umjesto nje niti voditi brigu o svemu. Zato me zanima mišljenje i iskustva s takvim ljudima, ima li nade da će se pokrenuti?
Jednostavno ne razumijem zašto se sada, dok si mlad, imaš manje obaveza i više vremena, ne možeš malo potruditi oko sebe. Bojim se kakva bi situacija mogla biti kad bude zaposlena i bude imala više obaveza ako joj je sada problem potruditi se oko sebe, kakva će situacija biti u budućnosti i s ostalim stvarima?
Mislite li da postoji šansa da se takve osobe probude i pokrenu? I ne zelim slušat gluposti kako ju ne volim jer nije ista i stvarno mi je stalo do osobe ali mislim da je sasvim normalno da mi ovo smeta s obzirom koliki je dug vremenski period vec tako
Pozdrav svima, trebam mišljenje jer nisam sigurna pretjerujem li.
F[23] i M[27]
U odnosu sa svekrvom trudim se biti korektna i normalna.
Kad je zaručnik kod mene, operem mu i ispeglam stvari, a ona mu je jednom čak rekla da donese stvari doma da mu ona sve opere i ispegla. Ja sam prema njoj uglavnom dobra, pomažem oko sitnica kad smo zajedno, npr. očistim stol nakon jela, i ona zna biti okej prema meni u nekim trenucima.
Ali s druge strane, često ima komentare i ponašanja koja mi nisu ugodna. Npr. jednom smo komentirali muziku za vjencanje i rekli smo da nikako ne bismo imali Thompsonove pjesme, iskomentirala je “a što ako ja bih?”. Također je jednom rekla u šali da bi čak i na vjenčanju svog sina njemu govorila kada se treba smijati.
Jednom je, kao u šali, rekla: ‘ja ću otvoriti firmu, bit ću šefica, a ti ćeš biti radnica.
Često zna dobaciti neugodne “šale”, tipa “tebe su doma prestali hraniti?”, a jednom je komentirala na jednoj slici da izgledam kao trudnica, a taj dan sam bila bas u pmsu.
Ona nam je predlozila da si slozimo nas stan iznad na katu. Što se tiče psa, rekla je da ga ne želi na dvorištu, a mi bismo ga htjeli, pa mi nije jasno kako bi to uopće funkcioniralo ako bismo dijelili prostor.
Zanima me kako bi vi reagirali u ovakvoj situaciji?
Dečko mi se stalno dopisuje sa kolegom i svaki tjedan idu dva, tri puta na kavu.
Da ne govorim o tome da akcije nema godinama, 2 godine...
Jel me vara ili kaj?
Potaknuta nekom drugom raspravom na redditu zanimaju me price ljudi koji su varali ili varaju. Ali naravno iskreni odgovori. Zaista želim znat tu stranu price. Odakle potreba? Imate li iskustva da vas je partnerica/partner ulovio? Biste li to ponovili (ne vodim se onim da će netko to uvijek ponovit) . Iskreno me zanimaju iskustva.
Imam problem s autom koji je pod garancijom, star 2.5 godine. Nasumično se ne može upaliti, jednom mi se ugasio na sred ceste zbog start stop funkcije i više se nije dao upaliti.
Išao na servis, kao bila je neka hrđa na kontaktu pa su to očistili, vjerojatno je do toga.
Par tjedana nakon toga opet, ovaj put na parkingu, auto na servisu 3 tjedna, mijenjali četkice alnasera i još neki k.
Nije prošlo ni 2 tjedna, opet ista stvar, samo što je auto sad totalno podivljao i pokazuje temperaturu -40 i još 75 grešaka.
I sad opet na servis i nemaju više zamjenskih vozila.
Dakle imam nepouzdano vozilo, oni su očito popravljali alnaser bezveze jer nisu znali što se događa. Trenutno nemam vozilo po treći put. A moram ga servisirati kod njih jer je pod garancijom još 5 godina (od ukupno 7).
Šta da radim? Da idem tamo biti divljak, zahtjevati zamjensko vozilo, novo vozilo, otkup itd? Već dva mjeseca se ne mogu osloniti na to da imam auto
Pozdrav,
Imam skoro 12g staza u firmi di radim, nisam nikada bio na bolovanju. Situacija na poslu je sve gora i gora, hrpu posla pada na mene, nemam podrsku nadredjenih niti ista, doslovno snadji se druze. Non stop komentari kolega koji nemaju veze sa poslom koji radim (bezobrazni, podjebavajuci), rad od kuce nemamo (a mogli bi imati jer fizicki nema smisla da smo tamo). Ako nesto moram obaviti, opcija su mi uzet godisnji ili molit da se ostane od doma, pa slusat 3 dana o tome kao da sam dobio ne znam kakvu uslugu (posao se uredno i prije rokova odradi). Na godisnjem nemas mira, zovu makar si "nedostupan", vikendom isto zna bit poziva i upita, radno vrijeme je na papiru samo... Ako nesto ne radi u firmi, greska i sl., cesto dobijem jezikovu juhu od ostalih kolega makar ja nemam utjecaja na to (vanjski dobavljac).
Dao bi otkaz, ali nemam trenutno nista na vidiku. U kolektivu neki rade od doma, ali o tome se ne prica vec se samo ne pojave na poslu. Lagano me to sve ubija. Nedavno sam ostao jedan dan od doma jer me viroza satrala, kasnije sam cuo price da sam se napio i da nisam bio u stanju doc na posao. Osim tog jednog dana, danima sam pod temperaturom dolazio i radio posao.
Godisnjeg imam zakonski minimum, kao i svi drugi. Koliko tesko je dobiti bolovanje radi stresa/umora, barem da malo dodjem sebi? Isto tako, imam u zadnje vrijeme sve gorih problema sa kicmom, ima dana kada jedva dodjem do posla pa je i to jedna od opcija...
Danas mi se auto ugasio na semaforu i auti iza su mi poceli trubit a s obzirom da sam relativno novi vozac to me je dosta istresiralo... Je li vam se to ikada dogodilo i kako ste reagirali?
Bok, gledamo kupiti stan u Green Side Residence u Velikoj Gorici pa me zanima zna li netko nešto više o projektu, investitoru i općenito toj lokaciji.
Ako je netko bio na prezentaciji, pričao s njima ili čak rezervirao stan? Ne mislim samo ono što kažu u prodaji nego više ovako realno, kakav vam se čini projekt za život?
Zanimaju me i iskustva s tim dijelom Velike Gorice, kakav je za svakodnevni život, promet, sadržaj i općenito jel vam to djeluje kao dobra kupnja dugoročno.
Ako netko zna nešto iz prve ruke, bio bih zahvalan.
Kaj mislite o scrunch tajicama, onima koje imaju onu crtu na guzi pa se glutesu jače vidi? Je li vam to previse ili vam je svejedno?
Pitanje je i za zene i muskarce.
Je li vam to ok odjeca za izvan gyma?
znam da ima tisucu ovakvih postova, al doslovno nemam nikog tko bi mi pomogao i nemam s kim pricat o ovom. cak i kad sam pokuso, otjeram ljude svojom negativom i pesimizmom i samo postaje gore. zanima me gdje da se javim ako sam ocajno lose? trebam li uputnicu za hospitalizaciju? da se javim na vrapce il sv ivan na jankomiru? trebaju li me prvo procijeniti na razgovoru, pa tek onda vidit sta samnom? ja bi samo u bolnicu, ne glumim ni nista slicno, sam ovo mi je ko neka zadnja nada, ne zelim jos mami i tati unistit zivot, vec im je dovoljno tezak i samo mene imaju, imam 25god i ovo traje, nije mi doslo nedavno.
moram negdje otic i zelim bit tamo u bolnici i nek mi rade sta trebaju, samo da me izlijece i da budem normalan. ne zelim da itko od mojih sazna, ali ne znam vise sta radit. vec godinama si pricam da cu si sam pomoc. sve sam probo i druzenje i sport i odvracanje paznje i promjenu okoline. samo ne mogu smirit mozak. vracam se u zagreb za mjesec dana tek, pa da im se javim ako mi trebaju pripremit krevet il nest dok ne dodjem. u ameriku sam otiso radit u nadi da ce nest bolje bit i tu me pocelo okretat opet. samo se zelim odjaviti, nista drugo…
druzio sam se s jednom djevojkom i mislio sam da se popravljam. postajalo mi je malo bolje i nisam vise svaki dan zelio da ne postojim i onda nakon sta sam unistio i taj odnos s tom prekrasnom osobom, slomilo me. bila mi je sve i bio sam svjestan da mi treba pomoc s glavom i htio sam se promjenit radi nje. imao sam u prvom mjesecu prvi pregled u bolnici na vrapcu, al kad sam doso tam, samo sam se okrenuo pred vratima i otiso kuci. nisam uspio doc k sebi i dovelo me do toga da me zamrzila. reko sam da mi nije dobro, al jednostavno me ne moze smislit vise. zivim u nadi da postoji neka sansa da ispravim greske i vratim onaj divan odnos kakav smo imali.
svaki dan mi je pakao vec godinama, ispadam samo nezahvalan na svem sta imam. idem spavat i budim se svaki dan u mizeriji, razocaran i mislim samo kako nista nema smisla i nema nade. jedan dan mi bude prelose, pa dio dana mi je super, pa opet lose, samo ne znam vise. mislim da se ne mogu sam borit s tim mislima. stvarno sam jako suicidalan i nemam koga pitat, pa pitam ovdje. osjecam samo kao da postojim, nisam ni ovisan o nicem, bavim se sportom, imam okej placu, zdrav sam, imam auto, samo ne vidim uopce smisao iceg. imam sve razloge da budem sretan i da ne osjecam tako kak se osjecam i zato vec godinama skrivam. sram me. previse stvari ima jos i ne zelim sad tu sve pricat. nadam se da ima netko tko me razumije i ne misli da sam lud. vracam se u zagreb za mjesec dana tek i ne znam da se javim samo na vrapce ili sveti ivan ili da se javim svojoj doktorici za uputnicu pa nek me naruci il nest jer ozbilino mislim da trebam biti hospitaliziran. moram li ja imat prvo pokusaj da me se zatvori? bas mi je lose i ne znam sta radit. ne mogu vise funkcionirat, ne uzivam u nicem, sve mi je glupo i ne zelim nista. nisam u miru sa svojom glavom. i kao da cijelo vrijeme cekam da se netko sazali i da na silu odvede. mozda sam sebi trebam pomoc nekad, hvala
Zanima me što mislite o dojenju u javnosti i kako bi se osjećali da vidite ženu koja doji na klupici u parku? Nedavno sam rodila i baš me iznenadila jedna poznanica koja je rekla da je baš protiv toga u javnosti i iskreno baš sam se iznenadila jer je to cura sa napumpanim usnama, koja se često oblači provokativnije, u ranim 30-tima bez djece (očekivala sam drukčiji stav od nje). Ja sva sreća mogu dojiti svoju bebu i razmišljala sam više puta ako budem u šetnji, a beba baš jako plače da bih je podojila u parku gdje nema baš ljudi ili uz more. Iako svaki put prije šetnje je dobro nahranim ali nekad baš želi tih dodatnih 10mL i ne mogu je smirit drukčije ako ih ne dobije. Pa evo, zanima me kako bi ljudi reagirali da me netko skuži u prolazu?
Pozdrav svima, upravo sam pogledao Betonske spavače na HRTi.
Koje još preporuke imate od filmova/serija/emisija koje se mogu pogledati na HRTi?
Ja sam bio ultra sretan kada je kolegica dala otkaz! Bilo je nepodnosljivo gledati greske koje je radila u poslu koje su na neki nacin indirektno utjecale na ostatak kolega, molili smo Boga svaki dan da joj ili daju nogu ili da ona ode i nakon nekoliko mjeseci je napokon sama dala otkaz i to je bio najsretniji dan za 10 drugih ljudi u smjeni.
Imate li iole slicna iskustva ili jos gora?
Pozdrav! Iduće ljeto bismo organizirali malu svadbu u krugu obitelji, s cca 60 ljudi. Poslala sam upite u Šumicu, Kuglanu i Lido. Moja ideja je da to bude više dnevno vjenčanje, pa bih molila za preporuke za još neka mjesta, koliko vas je sve otprilike koštalo, preporuku za DJ-a, i još neke sitnice na koje treba pripaziti :) hvala!
Jel vam se ikad desilo da odmah skužite da neko ima lošu vibru i da baš i nema neke dobre namjere, a svi oko vas ga dižu u nebesa kak je presimpatičan? Baš me zanima jel ste imali takva iskustva da se na kraju pokazalo da ste vi bili u pravu.
Student sam (23). Htio bih kupit auto do 10k max u skladu s troskovima koje mogu podnijeti (minimalni), ali naravno da i lici na nesto. Preporuke?
Renoviram stan i moram zamijeniti perilicu rublja i kupiti dodatno sušilicu… možete li mi dati neke svoje iskrene recenzije. Budžet za jedno i drugo do 2000 eura sve skupa.
Hvala.