r/bihstorija

Zahvaljujem se donatoru fotografija koji je odlučio ostati anoniman. Ovo je prvi dio fotografija amblema koje nam je ustupio.

Ovim putem mu se još jednom zahvaljujem!!

(Ako posjedujete ambleme iz 5. Korpusa ARBiH možete mi se javiti privatnom porukom)

Ostali dio amblema u narednoj objavi!

A bosniak 7th muslim brigade patch.

Malo sam se okušao i u izradi amblema korpusa Armije prema autentičnim primjercima iz 90-ih.

U Bosanskoj Krupi je nekada postojao spomenik u obliku „Crne ruke“. Izgledao je upravo kao na samom amblemu - kamena ruka obojena u crno. Nalazio se pored Crnog jezera u Bosanskoj Krupi i bio je podignut za pobijene Srbe u Drugom svjetskom ratu.

Prema informacijama koje su tada bile poznate, na tom mjestu je počinjen zločin nad oko 20 srpskih civila. Međutim, na spomen-ploči je prvo pisalo da je ubijeno 200 Srba, a kasnije je broj izmijenjen na čak 2000, uz tvrdnju da su bačeni u Crno jezero. Oni koji poznaju to mjesto znaju da je Crno jezero veoma malo i da su takve tvrdnje potpuno nerealne. Sama veličina jezera govori da bi i mnogo manji broj tijela praktično zatrpao cijelo jezero. Zbog toga su priče o „200“ ili „2000“ ubijenih smatrane propagandnim i netačnim.

Tokom rata devedesetih, veliki broj pripadnika 1. čete bio je upravo iz dijela grada gdje se nalazio taj spomenik „Crna ruka“. Zbog toga se pojavila ideja da naziv čete bude „Crna ruka“, a prema tome je urađen i prijedlog amblema. Međutim, u tadašnjoj Armiji RBiH svaki naziv i svaki amblem morali su proći proceduru odobrenja komande brigade.

Prijedlog za naziv i amblem „Crna ruka“ nije dobio odobrenje komande upravo zbog povezanosti sa spomenikom podignutim srpskim žrtvama. Ljudi koji su radili idejno rješenje amblema u tom trenutku nisu razmišljali o tome na politički ili simbolički način, nego više kroz lokalni identitet i prepoznatljivost mjesta iz kojeg su dolazili borci.

Važno je naglasiti da naziv čete „Crna ruka“ nikada nije bio zvanično usvojen u okviru brigade, niti je amblem bio u službenoj upotrebi. Amblemi jesu izrađeni, ali nikada nisu zvanično korišteni. Ipak, bilo je pojedinaca među borcima koji su ih samoinicijativno prišivali na uniforme i nosili.

Riječ je o 511. slavnoj brdskoj brigadi 5. korpusa ARBiH, odnosno o ideji da taj amblem predstavlja 1. četu 1. bataljona 511. Sbbr.

Tokom rata područje gdje se nalazio spomenik bilo je pod kontrolom VRS-a. U tom periodu sa spomenika su otkinuta dva prsta, pa je izgledao kao simbol sa tri podignuta prsta. Nakon oslobađanja tog područja, pripadnici ARBiH su otkinuli i palac, tako da je spomenik poslije toga izgledao kao znak mira „✌🏻“.

Nakon završetka rata donesena je odluka da se spomenik i ploča potpuno uklone. Sve je uklonjeno i danas taj spomenik više ne postoji.

Ovo je ujedno i odgovor onima koji pitaju da li je riječ o zvaničnom amblemu ili samo o slici koja je objavljena. Dakle, amblem „Crna ruka“ bio je samo idejno rješenje predloženo za 1. četu 1. bataljona 511. Sbbr, ali nikada nije prošao zvanično odobrenje komande, niti je službeno korišten, iako su ga pojedini pripadnici nosili na svoju ruku.

Datum izdavanja: 13. oktobar 1892. godine (god. II., broj 41.).

Prof. dr. Emir O. Filipović ukratko o "gospodi rusaškoj" u svojoj knjizi "Bosansko kraljevstvo":

>Tim pojmom su savremenici označavali privilegiranu grupu pojedinaca, koji su se skupa sa svojim rodovima, odnosno "bratijom", uspjeli izdići na društvenoj ljestvici i postati sastavni dio bosanskog "rusaga". Oni su se od okoline isticali svojim velikim ugledom, ličnim imetkom i političkim utjecajem, što je uslijed specifičnih političkih okolnosti u Bosni tokom 14. i 15. stoljeća rezultiralo time da oni svoje posjede počnu smatrati svojevrsnim "rusazima" u sklopu većeg i značajnijeg bosanskog "rusaga". U društvenom smislu oni su bili gospoda i plemići - najelitniji dio društva u Bosni, bliski vladaru i vlasti, na šta ukazuju izrazi "vlastela", odnosno "velmože" - "veliki i moćni", s kojima se susreću u izvornoj građi.

>Do kraja 14. stoljeća se na bosanskoj političkoj sceni nametnulo nekoliko vodećih porodica, čije su starješine postigle status "gospode rusaške". To su u prvom redu najznačajniji rodovi Hrvatinića, Kosača i Pavlovića koje pratimo kroz niz generacija i koji su snažno obilježili Bosansko kraljevstvo sve do njegovog pada 1463. godine. Njima se svakako trebaju pridružiti i Sankovići, Zlatonosovići i Radivojevići, rodovi čija je moć trajala nešto kraće ili se, kao što je to slučaj kod Radivojevića, nisu dugo vremena uspjeli u potpunosti osloboditi prevlasti moćnijeg roda Kosača.

>Iako je gotovo svaki istaknuti član po običaju tog vremena, nosio prezime izvedeno od patronimika, tj. od imena njegovog oca, u historiografiji je postalo uobičajeno sve članove jednog roda nazivati skupnim imenom koje je nosio osnivač ili najstariji poznati član.

Mala napomena: Od svih grbova, jedino za grb Zlatonosovića nemamo sačuvani srednjovjekovni izvor. On potječe iz kasnije "ilirske heraldike".

Na današnji dan, 4. maja 1992. godine, zapaljen je Stadion Grbavica, simbol otpora Sarajeva i Željin hram fudbala. Ne zaboravimo!

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Stadion Grbavica ili popularno zvana Dolina ćupova je postala prva borbena linija, a zapadna tribina, prenesena sa stadiona 6. april sa Marijin Dvora prilikom same izgradnje stadiona, zapaljena je, dok je dio stadiona miniran. Sa tribinom zajedno je izgorilo i nestalo 316 pehara.

Izvor: @fkzeljeznicar

O biblioteci i pečatu

>Osnivač gornjih zadužbina bio je svjestan koliku ulogu igraju knjige u izobrazbi učenika, pa je poput Gazi Husrev-bega u Sarajevu, Karađoz-bega u Mostaru, i drugih, za svoju medresu osnovao i knjižnicu. Vakufnamom je najprije ostavio 98 raznih djela na turskom i arapskom jeziku, a donekoliko iza legalizacije vakufname gornjem broju dodao je još pet knjiga, te je o tome 23. travnja 1707, (20. muharema 1119.) napravljena i bilješka na margini vakufname. Dakle, osnovna knjižnica pri njegovoj medresi brojila je 103 primjerka raznih orijentalnih djela.

>Djela su sva pisana rukom, a ima ih prilično starih, još iz XVI. stoljeća. Pisana su i prepisivana u raznim krajevima. Lijep ih je broj, koja su prepisivana u našim krajevima. Popis tih djela donosima u dodatku ove knjige u prijevodu Elči Hadži Ibrahim-pašine vakufname.

>Za čuvanje tih djela i rukovođenje njima legator je u svojoj vakufnami postavio jednog knjižničara s dnevnom plaćom od jedne akče. Pri legalizaciji ovoga vakufa knjižnica je imala i svoj pečat, ovalna oblika (sl. 5).

>Tim pečatom proviđena je na početku teksta svaka knjiga, koju je naš legator uvakufio. Osim toga, svaka od njih je i na završetku teksta označena privatnim Elči Hadži Ibrahim-pašinim pečatom, a prije njega napisano je nečijom, možda i legatorovom rukom: ''Vekaftu hazihin-nushate lil-lahil-alijjil-ealâ, ve enel-hakiru Elči Ibrahim paša muhafizi Bosna'', što u prijevodu glasi: ''Uvakufio sam ovaj primjerak radi uzvišenoga Boga, a ja sam ponizni Elči Ibrahim-paša, zapovjednik Bosne''. U nekim od tih djela uz te riječi dodato je još i ''hala'', t.j. sadašnji, iz čega se vidi da je vakif spremio ta djela u vakufske svrhe dok je još u Bosni vezirovao.

Tekst

U pečatu su u pet redaka stajale ispisane arapske riječi: 1. Vekafehu Elči Hadži Ibrahim paša 2. Kailen: Innel-hasenati juzhibnes-sejjiât; 3. Radžijen minel-Iahi teala 4. El-džennatil-alijât. 5. Sene 1117.

Prevod

1. Uvakufio je (knjigu) Elči Hadži Ibrahim-paša 2. govoreći: Dobra djela odstranjuju zla; 3. i tražeći od uzvišenog Boga 4. visoke bašće (Raj). 5. Godina 1117. (1706.).

Prethodno sam objavio i Elči Ibrahim-pašin privatni pečat.

Izvori

Alija Bejtić - Elči Ibrahim-pašin vakuf u Travniku, str. 27-28

Madžida Mašić - Kulturna baština Bosne i Hercegovine II: Rukopisi Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, str. 226

On June 30, 1992, 16 helpless elderly Bosniaks from Nevesinje area villages of Kljuna, Presjeka and Ziljevo were butchered at Mavrove Podine, in a scene straight out of a horror movie.

-

Brutalno ubistvo 16 nemoćnih staraca iz sela Kljuna, Presjeka i Žiljeva-Mavrove Podine, 30. juni 1992. godine.

Video by: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Prvi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/p82DJEoD4j

Zahvaljujem se donatoru fotografija koji je odlučio ostati anoniman. Ovo je drugi dio fotografija amblema koje nam je ustupio.

Ovim putem mu se još jednom zahvaljujem!!

(Ako posjedujete ambleme iz 5. Korpusa ARBiH možete mi se javiti privatnom porukom)

Ostali dio amblema u narednoj objavi!

Radi se o 506. Kladuskoj brigadi.

Prepis teksta:

Nevesinjci u Mostaru znaju da je važno boriti se i izboriti za Mostar. Oni najbolje znaju šta znači napustiti svoje. Ovi žestoki ljudi koji svakog sagovornika oduševe svojom riješenošću i samouvjerenim stavom, Mostaru daju i previše snage da izdrži ustaške napade. O prognanstvu Muslimana iz Nevesinja govorio mi je hrabri mladić Jasmin Kasazić, komandant jednog od bataljona 47. brigade, što je čini mladost Nevesinja, Bijelog polja, Potoka...

Ispred četničkog noža 18. juna počelo je izvlačenje iz Nevesinja. Jedan od prvih zbjegova bio je onaj preko Crvnja. Ostali narod bježao je preko Veleža. Pratili su taj zbjeg očajno naoružani navesinjski mladići. Tako podijeljeni ipak su se izvukli. Narod je sklonjen, dijelom u Mostar, dijelom u Zabrđane i Bjelimiće. Borci su nakon toga krenuli u rat, natrag 28. juna jedna grupa tadašnjih zelenih beretki upada u Beljane. Četnici su istjerani iz sela. U oktobru, konačno, svi Nevesinjci zaustavili su se u Mostaru. Od prvih dana mobilizacija je bila 90-postotna. Danas ne postoji Nevesinjac, bez obzira na starost, koji ne nosi pušku. U jakom Nevesinjskom bataljonu nalaze se pravi ratnici, dokazani u svim borbama, ne samo na ratištima oko Mostara, nego i nešto sjevernije od Igmana, Konjica, Jablanice...

Hasan Larić veli da je nešto njihovih Nevesinjaca pobjeglo u inostranstvo. Kad ih pitaš za broj, onda to ispada da su oni ljuti na petnaestak ljudi. Samostalni nevesinjski bataljon, valja reći, opremljen je ni iz čega. Niko im nije dao ni metak. Danas su oslonac odbrane Mostara, i imaju oružja. Njihovi radnici iz inostranstva pomagali su im. Ističu Meha Dedovića, Ahmeta Čopelja i još neke patriote. Mnogi su davali i oružje se kupovalo. Nejma te cijene kad treba metak ili puška za goli život. 3.400 Muslimana živjelo je u Opštini Nevesinje. Danas tamo nejma nijednog. Od te brojke 215 vodi se kao nestalo. 120 je poginulo. Nažalost, to je opština čiji su Muslimani najviše stradali u Hercegovini, čak deset posto ih je uništeno. Samo hrabrost spasila ih je od genocida. Pri izvlačenju stradalo ih je 73. Nestala je i jedna porodica od 12 članova...

Progon i po drugi put

Oni su ovih dana dobili dokumenta po kojima ih je HVO namjeravao iseliti iz Mostara u Zenicu. Oko njih su mnogo prije sukoba pravili probleme. Oni su upropastili Mostar, govorile su ustaše. Možda zato što nijedan Nevesinjac nije želio uz njih. Hasan Lerić i Sead Karapuš sjećaju se da je plata u HVO-u bila 150 DM, kad oni nisu znali šta je plata. Zašto plaćati ratnika kad se zna zašto se bori. Ništa od planova HVO-a nije se obistinilo. Nevesinjci su krenuli na put Armije. U Prvoj mostarskoj brigadi bilo ih je 280. Još 24. jula prošle godine imali su svoj bataljon. Mješoviti artiljerijski divizion 41. mostarske slavne brigade drže upravo Nevesinjci. Mogli su u inostranstvo, HVO se trudio da ih tamo otpremi, ali nisu željeli. Taman posla, čestitom čovjeku najteže bi bilo pobjeći i najteže u dobru van svoje domovine... Bili su u svim borbama.

Sa Gačanima na Velmosu, u Dračevicama i Gnojnicama prema četnicima, u Bijelom polju učestvovalo je više od 60 posto Nevesinjaca. U paklenim borbama za Bijelo polje, pripovijeda Huso Lerić, trčali su punih pet dana. Pet noći nije se spavalo. Huso Lerić zarobio je tada jednog pukovnika HVO-a i objasnio mu da su krenuli sa 2.500 metaka i sa 132 čovjeka. Bila je to jedna od najvećih pobjeda. »Došao sam u jednu kuću gdje im je bila komanda i zarobio ih. Čuo sam kako na motorolu poručuju: Izdržite stiže pojačanje. Povikao sam: Kasno burazeru, kasno...« govori Huso Lerić... Isme Omerika i Ibro Mutilović kažu da su Nevesinjci bili i na Igmanu, njih oko 100, i to u vrijeme kad je ova planina bila neosvojiva. Akrepi, diverzantska grupa, leti sa ratišta na ratište. Njihovo jezgro čine Nevesinjci. I oni su bili u žestokoj akciji u Bijelom polju! U ovim borbama oko 150 bojovnika HVO-a je zarobljeno. »Ima«, kažu balije. »Hapsili smo i nismo željeli ubijati«. Za četiri i po sata oslobođeno je oko 60 kvadratnih kilometara. Nevesinjci se sa smijehom sjećaju da je u drugom svjetskom ratu, 1942. godine muslimanska nevesinjska milicija isto tako je oslobađala Bijelo polje.

Akciju je vodio jedan Jugo. I zarobljeni Muslimani u Bijelom polju govorili su svojim unucima: doći će jedan novi Jugo i oslobodit nas ustaša. Novi je Miralem Jugo, njegov unuk, došao kao komandant 47. brdske brigade, stasit i kršan mladić, bivši oficir, kapetan. Nakon zapovijedi Rajića da se »Armija prepotčini HVO-u«, naravno, nastupila je praktična izvedba. Nažalost Rajićevu počeli su od Nevesinjaca.

Oni to ovako objašnjavaju: »Došli su nekakvi splitski specijalci, znaš već, zemljače, kod njih ti je sve specijalno, i mi smo ih onda rastjerali.«

Pješke kroz četničku teritoriju

Jedan dan i noć proveo sam sa ovim borcima iz Nevesinja. Bučni su i hrabri. Njihovi heroji su već jednom spasili Mostar u vrijeme blokade, nevjerovatnim podvigom: Ibrahim Demirović Kečim i Huso Larić. Mostaru je nestajalo metaka. Nije se znalo kako se probiti do slobodne teritorije. Konačno veliki mostarski borac Safet Oručević dogovorio je poslednju varijantu sa Hećimom: krenuti na sve ili ništa. Sa 14 konja uputili su se ova dva hrabra mladića preko četničke teritorije prema Konjicu. Pet punih dana, bez prestanka 150 km trajalo je probijanje kroz četničku teritoriju. Usput su Hećim i Huso zarobili nekoliko četnika da im pomažu u teškom poslu. Na kraju su ih satjerali žive preko brda. U Mostaru su trošeni posljednji meci. Rahmetli Hujko, mostarski heroj bio je u Šantićevoj. Bilo mu je teško. »Mostara više nejma«, govorio je kao izgubljen.

»Momci«, rekao je heroj svojim borcima, »vadite noževe da što skuplje prodamo kožu«. Kažu, to je bila Božija volja. Prvi je ušao Huso natovaren jednim sandukom metaka. Za njim je upao Hećim, onako glasan i pun vedrine. Hujko je gledao i nije vjerovao u to čudo. Pomislio je na neprimjerenu, nevesinjsku šalu. Oni jesu raspoloženi kad je drugima najteže. Na zvuk metaka podigo je Hujka glavu i zaplakao. Mostar nije samo bio spasen, Mostar je na tih 14.000 metaka krenuo u našu kontraofanzivu i razvalio ustaše. »Više su Havajci ispalili granata u Šantićevoj nego li mi metaka«, dobacivali su sretni borci... Ali oni su i tada bili spremni na sve. Peli su se na zgrade i bacali zapaljive koktele po ustašama. Govorili su mi o svojim šehidima. Ljudima koje su izgubili, a bili su strašni borci. Sjećaće se uvijek Amira Juga, Izeta ČopeIje, braće Envera i Hakije Čolića, Mirsada Čehića, Nedžada Ponda, Mirsada Karapuša... Svi ovi mladići poginuli su od ustaša. Čak 25 Nevesinjaca od sto posto mobilisanih dalo je svoje živote za slobodu. To je čak šest posto od onih što im je obaveza nositi pušku. Zavolio sam te drage ljude, posebne i ponosite. Znao sam ih odavno, ali sad znam konačno na koga valja biti ponosan od tih mojih Hercegovaca. I tada je sa njima sjedio Safet Oručević. Podigao je sliku Mithata Hujdura Hujka. Upamtio sam riječi Hećima: »Bogami smo izgubili pravog heroja«. Iza tog Hujke stajali su možda najčešće upravo ovi momci heroji Nevesinja.

Izvor: Ratne novine ,,LJILJAN” ; 01.09.1993. godina

O pečatu

Privatni vakifov pečat koji je, kako spomenusmo, otisnut na kraju djela koje je uvakufio, bio je sigurno od kamena i u prstenu, te je na dva mjesta prepukao, pa se tekst u njemu teško čita. U donjem desnom uglu pečata razabire se oznaka godine (1)102. (1691.), a to je datum pravljenja pečata.

Kratka biografija

Elči Ibrahim-paša, rodom iz Argiboza (Eubeje, Evije) sa istoimenog otoka na istočnoj strani Grčke, travnički je sahib i dobrotvor koji se prvi put u historiji spominje 1684. godine kao privatni haznadar na dvoru sadriazama Kara Ibrahim-paše.

Kao čovjek od povjerenja, marljiv i sposoban, bi primljen u državnu službu napredujući od džebedžibaše (zapovjednika jednog vojnog odreda) do pomorskog oficira dobivši titulu paše. Koliko je njegova vojnička i diplomatska karijera bila zapažena i cijenjena na turskom dvoru, pokazuje i podatak da je po sklapanju Karlovačkog mira 26. januara 1699. godine bio postavljen na čelo jedne mirotvorne delegacije upućene na austrijski dvor.

Tada dobija i nadimak „Elči“ što u prijevodu sa turskog znači „Mirotvorac“. Sredinom 1700. godine postaje valija i tu dužnost obavlja u Temišvaru, Jonji, Sofiji, da bi 6. marta 1703. godine postao bosanskim vezirom. Dolazi u Travnik i tu kao bosanski vezir provodi nepunu godinu i po.

Za to historijski relativno kratko vrijeme Elči hadži Ibrahim-paša Travniku daruje medresu i u njoj osniva biblioteku, a potom jednu tekiju i mekteb. Za njihovo izdržavanje ovaj dobrotvor u Travniku je uvakufio više objekata među kojima ističemo jedan han, veliku kahvanu sa šest dućana, četiri mesarske radnje, pekaru, berbernicu, tabhanu, potkivačku radnju...

Iz Travnika odlazi u svoj rodni Agriboz, a svoju diplomatsku i vojničku karijeru završio je u Beogradu kao muhafiz, zapovjednik tvrđave, gdje je preselio na ahiret i ukopan uz džamiju sultana Sulejmana, oktobra 1708. godine.

Izvori

Alija Bejtić - Elči Ibrahim-pašin vakuf u Travniku, str. 27-29

Madžida Mašić - Kulturna baština Bosne i Hercegovine II: Rukopisi Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, str. 226

https://www.medresa.edu.ba/o-%C5%A1koli/el%C4%8Di-ibrahim-pa%C5%A1a

Prepiska teksta:

Dolazeći u kuću porodice Bešlagić već smo se pripremili da saosjećamo sa ukućanima prisjećajući se dana prije no što je poginuo Muhamed Bešlagić - Hamći, sedamnaestogodišnjak, borac, heroj, dobitnik našeg najvećeg ratnog priznanja. Muharem, njegov otac, Bošnjak i po izgledu i po načinu komunikacije, malo pometen veli: “Idem po ženu, eno je u komšiluku, znate, komšija Ahmet Škapur je neki dan vrlo teško ranjen na Husaru; eto svako je od nas oplakao u ovom ratu.”

Da li postoji i jedan makar jedan Musliman da u Bosni nije sakrio suzu koja je oplodila neizdrživu bol u duši, ili ju je pustio niz napaćeno lice, a bol potisnuo duboko u sebi.

Hamćijev otac govori o svom sinu, koji je bio dječak sa svim osobinama najzrelijeg muškarca, tako živ kao da će on svakog trena pod punom ratnom opremom banuti u kuću, kako je i običavao, priča otac.

Vječno živ u sjećanjima

Živ je on i u njihovom domu, a sjećanja na njega sutra će postati sa doimima vječnim.

A da bi ih vječno pamtili o herojima moramo govoriti često, a i brinuti se o onima koji su ostali iza njih.

“Pa, dobijamo i u redovnim podjelama sve ono što i drugi”, kaže Muharem, Hamćijev otac. “Ne može njegov život niko nadoknaditi, ali bio je jako uporan i požrtvovan, život je izgubio za našu slobodu i ja se time ponosim. I meni je čak govorio, iako sam davno prevalio šezdesetu: ‘Aba, moraš i ti u redove Armije, hoćeš li da pustiš da nas četnici istjeraju? Kakav si ti Musliman?’”

Nakon toga Muharem je postao dobrovoljac Armije Bosne i Hercegovine! Hamći se od drugih razlikovao po načinu razmišljanja, življenja i temperamentu. Bio je izrazito mlad za ratnika,uporan, hrabar…

Koincidiralo je to da mu komandant bataljona bude major Benjamin PRELDŽIĆ. Bili su prvi susjedi, Preldžić mu je bio uzor.

“On je nametnuo da ga voliš, da ga cijeniš, jer se razlikovao od drugih. Kada je rat već buktao on se znao sakriti u zadnji dio komšija i krišom doći na liniju. Jednom sam ga vratio sa položaja, ali je on pješice prevalio i dvadesetak kilometara da bi se vratio”, kaže Preldžić.

Hamći je ratovao na svim dijelovima ratišta tadašnje OG “7 jug”, sada 37. divizije. Znao je u izviđanju doći pod same četničke rovove i u svojoj tvrdoglavosti ostajati sam da bi napravio pometnju u četničkim rovovima.

Hrabrost bez granica

Neprijatelja je dobro poznavao, zato mu je znao i često “dohakati”.

Imao je samo 17 godina! Bilo je okruženje slobodnih teritorija Tešnja, Maglaja, Doboja i Teslića. Žestok napad neprijatelja i odsudna odbrana strateškog objekta Cerova ravan. Naši su ostali bez municije! Hamći se nije htio povući, iako su ostali borci pokupili sva materijalno-tehnička sredstva i bili primorani preći na rezervni položaj. Sa njim je ostao Almir MUSLIJA tadašnji načelnik za vezu u “Garavoj” brigadi.

“Kada smo stigli na položaj sa pojačanjem, rahmetli Nedžad ŠARANOVIĆ, tada moj zamjenik u bataljonu, koji je takođe dobitnik ‘Zlatnog ljiljana’ i ja, već je bilo kasno”, prisjeća se Preldžić. “Nije se htio povući, ostao je na položaju. Muslija se vratio i kazao nam da je ranjen granatom. Kada smo došli do njega davao je znakove života, ali mu nije bilo spasa.”

Tog 16. oktobra 1993. godine bio je sunčan jesenji dan. Sutradan je nebo bilo sivo, a priroda umorna.

Pišu: A. SMAILBEGOVIĆ; MULAHUSEINOVIĆ

Izvor: Ratne novine ,,PATRIOTSKI LIST” maj, 1995. godine.