Želim sve, a istovremeno ništa
Imam 26 godina. Pardon. Već mi je 27.
Imam završen fakultet, čiju diplomu ne koristim.
Imam posao koji me ne ispunjava, ali plaća račune.
Imam želju naučiti sve i svašta. Zato ipak ne učim ništa.
Mislila sam kad završiš fakultet - to je to, sada ide odgovarajući posao koji te ispunjava i ulaziš u novu eru života. Mislila sam da ću imati volje, vremena, želje za neke hobije i interese. Ali uhvatim sebe kako poslije posla "zabušavam". Iscrpi me, govorim sebi, nije mi ni do čega. Samo želim da zaspem. Obećala sam sebi počet ću čitati knjige, ali svaku knjigu koju uzmem - ne želim čitati. Svaki film koji počnem gledati - ne želim gledati! Svaki kurs, novu vještinu koju želim da naučim - ustvari ne želim da naučim. Ne mogu drugačije objasniti... Da li ja to onda uopće želim ili sam ikad željela?
Vjerovatno velik utjecaj na to imaju i društvene mreže. Već je rutina uz jutarnju kafu skrolazi reelsove ili tik tokove, jer šta ćeš drugo raditi? Mislim da su mi poremetili opseg pažnje. Gleda mi se film, ali mi ga je mrsko pogledati. Ne daj Bože sjesti i početi učiti nešto novo, što me oduvijek zanimalo, što bi me možda ispunjavalo. Možda je ipak pitanje discipline. Nikad mi nije bila jača strana. Kako sam onda fakultetske obaveze pravovremeno završavala? Kako je studentica - ja, imala veću samokontrolu i disciplinu? Možda je bila motivisana nečim što je nije čekalo, pa sada kada zna da na kraju tunela nema svijetla, ne može se natjerati ni početi.