Da li ste sami sebi namerno uništili psihu?
Ja jesam, mislim nisam želeo da to poprimi tolike razmere ali na žalost jeste...
Kada sam bio klinac svi su me maltretirali, ponižavali(sem jednog druga), u kući nisam imao razumevanja. Psihički sam bio maltretiran od strane roditelja, baš je bilo nepotrebno, sobzirom da sam bio vrlo kulturno, vaspitano dete, u školi sam bio odličan, niko nikad za mene nije ništa ružno i loše rekao.
Taj horor je trajao od kad znam za sebe, a ono što sledi je još veći horor, nažalost.
Sve je počelo kao sprdnja, klasika, naišao sam na jutjub kompilaciju nekih scary jutjub kanala, jedan mi je vrlo privukao pažnju. Taj čovek je imao šizofrenij, pravio je neke lutke i to snimao. Sadržaj je bio bolestan, nelogičan, u duhu autorove duševne bolesti, kako je vreme prolazilo meni je to sve interesantnije bilo. Moja krhka dečija psiha nije bila spreman na ono što dolazi, taj kontent nije bio više interesantan, pomerio sam granicu još više.
Počeo sam da gledam jutjubere story telere, samo što su ovo bile horor priče, najviše sam slušao priče o ljudima koji uhode druge, to su mi bile najbolje. Žalosno je što sam ja na to gledao kao na nešto coll i počeo sam da ih imitiram, ne bih nastavljao dalje.
Trovao sam se tim sadržajem dosta dugo, godinama, dok nisam stigao na poslednji nivo. Radi boljeg razumevanja, ja sam u tom periodu počeo vrlo brzo da se menjam u nešto što niko nije mogao da zamisli. Bio sam samo uvrnut, sa čudnim smislom za humor, kako je maltretiranje napredovalo, išlo se sve dublje u ludilo.
Poslednja nivo, počeo sam da gledam gore video snimke, kasapljenje, sečenje glava, sve moguće i nemoguće grozote. To je poslednji nivo, gde više niko nije mogao da me prepozna, toliko sam postao hladan, bez emocija, otupljen, vrlo asocijalan i psihički uništen. Takav sadržaj plus stres zbog maltretiranja i svega, pretvorio se u nešto još gore. Počeo sam da imam halucinacije, manične epizode, da me jure ljudi u crnim šeširima, da neka crna bića lete oko mene, jezivo.
Vrlo je interesantna stvar da nisam bio agresivan prema drugima, već prema sebi, sećam se da sam se jednom isekao svuda po telu i sipao so i sirće, vrištao sam od bolova. Zapravo je to bila i poslednja kap da me odvedu kod psihijatra na lečenje, gde me je čekala golgota od 10 plus godina lečenja i milimetar od ludnice. Deceniju plus od svih tih sranja, i dalje mi nekad prodje kao flash back kroz glavu, to nekako stvara neki osećaj tuge i žalosti. Kako je jedno dobro dete, pozitivno, uvek nasmejano propalo vrlo brzo.
Nadam se da će ova priča pomoći osobama koje trpe maltretiranje, šikaniranje, odvratne stvari, zapravi da odvrati od uništavanje svojih emocija, kako bi totalno utrnuli i ne bi osećali ništa.
A nekima možda pomogne, da nade uvek ima, eto ja sam za milimetar zamalao završio u ludnicu , nekim čudom se izvukao i sada sam vrlo ok.
Pozdrav