Znam da je ovaj zatucani stav prisutan na Balkanu već dugo, ali nisam očekivala da ću ga osetiti na sopstvenoj koži i to od mojih roditelja.
Imam starijeg brata, koji već dugo živi vani, a svu brigu o roditeljima već godinama vodim ja, jer sam tu, a mama nam je trenutno bolesna i ja sam za primer već potrošila godišnji odmor prateći je na lečenje, dok moj brat svoj godišnji čuva za letovanje, nije mu palo na pamet da ga iskoristi da dođe i pomogne oko mame (pišem to čisto da steknete sliku o dinamici).
Ja i muž nemamo rešeno stambeno pitanje i ispala nam je super prilika da kupimo stan, ali ne možemo da dignemo kredit za ceo iznos, pa nam je potrebna finansijska pomoć. S obzirom da će nam pomoći njegovi roditelji, ja sam taj plan iznela i mojim roditeljima i pitala da li možemo da prodamo nešto od porodične imovine, tipa vikendicu ili njivu, da nam pomognu. Na šta sam dobila odgovor da ne mogu toliko da ulože jer to ipak daju zetu i ako se mi razvedemo njihova investicija propada.
Ono što me je naročito povredilo je rečenica moje mame, koja kaže da su roditelji muškarca dužni da pomognu jer je ona svom sinu obezbedila gde da živi, a da je imala dva sina obezbedila bi oba, potpuno zanemarujući to da, bez obzira što nema dva sina, ima dvoje dece. Ali ja se valjda ne brojim jer sam žensko.
Negde sam znala da je porodična kuća njegova jer tako običaji nalažu, ali sam zaista mislila da ću barem dobiti nešto od imovine, ne jer me zakonom sleduje nego jer sam i ja njihovo dete..
I ja sad razmišljam da li je moralno da ih totalno otkačim, jer kao što sam rekla ona trenutno ima rak. A ja zaista mesecima svaki svoj slobodan momenat i resurse dajem na brigu o njoj, a očigledno je da me onog momenta kad sam se udala ne smatraju ravnopravnim članom njihove porodice jer “kćerka je tuđa kuća”.. zašto onda da se ja brinem o ljudima kojima ne pripadam..