Mačko Buha nije rođen kao heroj. Rođen je u šupi pored klaonice, kao sivi mačak s poderanim uhom i previše pitanja. Kao mlad, krao je mlijeko i spavao na toplim motorima. Ali kad su Vauvautori i Psečetine podijelili šumu između sebe i počeli tjerati sve mačke u logore – Mačko Buha je rekao: "Neću više bježati. Idem gristi s druge strane."
Prvi put je čuo za partizane od jednog hromog krznatog mačka koji je preživio pseći napad. Taj mačak je rekao: "Smrt fašizmu, sine. To je jedini pozdrav koji psi ne razumiju."
I tako je Mačko Buha postao borac Prve mačje partizanske čete.
Prva samostalna akcija Mačka Buhe bila je pljačka vauvautorske stražarnice u šumi Mačkove gore.
Sa suborcem Micićem (sivi mačak s jednim uhom manje, specijalist za eksploziv) uputio se prema drvenoj baraci gdje su tri Vauvautora pila bujon od konzervi. Tu je bio i jedan Psečetina – bradonja pas čuvač, s četničkom šubarom na glavi, koji je došao "dogovoriti podjelu šume".
Mačko Buha je tiho doskočio na krov. Skočio je bez šajkače – umjesto toga nosio je papirnatu kapu od smotanog bureka, jer je partizan praktičan, a estetika mu nije bila prioritet.
Psečetina (dok su Vauvautori pili): "Jesu li se Vauvautori spremni udružiti protiv zajedničkog neprijatelja?"
Vauvautor I: "Mačke?"
Psečetina: "Ne, auta bez registracije... PA MAČKE, KOGA DRUGOG!"
Odjednom se začuo zvuk. Ne lavež. Ne mijaukanje. Zvuk odvrtanja konzerve tune bez otvarača.
Padne mrak.
Kad su psi upalili svjetiljke, vidjeli su:
U daljini, Mačko Buha je žvakao tunjevinu i rekao Miciću: "Vidiš, druže – ovi psi misle da lajanje zamjenjuje strategiju. Zato ćemo ih dobiti. Ali prvo... još jedna konzerva."
Nakon pljačke, Vauvautori i Psečetini su bili bijesni. Naredili su udruženu potjeru na sve mačke s crvenom zvijezdom na čelu (boja od ribe, ali neka im bude).
Vauvautori: "Sve mačke u logore!"
Psečetine: "Sve mačke pod brade!"
Mačko Buha i Micić odlučili su uzvratiti udarac. Meta: Kasarna "Vjerni Režanj", najveće pseće uporište u Mačkoslavoniji.
Noć. Kiša rominja. Savršeno za mačke – psi mrze kišu.
Micić: "Buha, imamo tri pakleno smrtonosne sardine punjene barutom."
Mačko Buha: "Samo tri? Za ovu kasarnu treba nam tuna puna dinamita."
Micić: "Partizan se snalazi. Ove sardine su iz njemačkog skladišta – piše na njima 'Sprengsardine'. To valjda znači nešto jako."
Mačko Buha odmahne repom. "Postavi ih kod spremnika goriva. Ja idem odozgo po krovu – skrećem pažnju."
Unutar kasarne:
Vauvautorski zapovjednik, pas Barun Režavi Gric, držao je govor:
"Vuvite, drugovi psi! Ove mačke misle da su partizani. Ali što je mačka nego mali dlkati antifa? Mi ćemo ih pregristi kao što se grize žica na konzervi!"
Psečetinski predstavnik, Čiča Bradonja (isti onaj iz stražarnice, samo s novom lažnom bradom), dodao je:
*"Slažem se, ali samo ako nakon rata podijelimo šumu 50-50. I da se moja pasmina ne zove Vauvautor – ja sam psečetinski pas tradicionalne orijentacije."*
Dok su se oni svađali tko će imati veću bradu, na krovu se začuo tihi glas:
"Smrt fašizmu."
Barun Režavi Gric podigne uši: "Što je to?"
Mačko Buha proviri kroz prozor: "Mačko Buha partizan, tko je drugi?" – i baci konzervu tune koja eksplodira u zraku samo kao maska.
Psi potrčaše prema izlazu. U panici gaze jedni druge. Čiča Bradonja spotakne se o vlastitu bradu i padne u korito za vodu.
U tom trenutku – BUM!
Micić aktivira sardine. Spremnik goriva plane. Kasarna "Vjerni Režanj" postaje "Pečeni Režanj".
Nakon uspjele diverzije, Mačko Buha i Micić su pozvani u Vrhovni mačji štab – napuštenu tvornicu konzervi na rubu šume.
Tamo ih dočeka komandantkinja Ravnokandža Radmila – stara crna mačka s ožiljkom preko oka i čvrstim stavom. Nosila je partizansku kapu na jednom uhu i pušila je sušenu mačju travu umotanu u papir.
Radmila: "Znači, ti si Mačko Buha. Čula sam za tebe. Kažu da si neuhvatljiv kao... buha."
Mačko Buha: "Ne kažu bezveze, družice komandantkinjo."
Radmila: "Sviđa mi se tvoj stav. Ali zanima me – zašto se boriš?"
Mačko Buha: "Zato što psi kradu tunu. I što su mi ubili brata mačka u logoru."
Radmila (ozbiljno): "Dobro. Onda si spreman za pravi posao."
Mačko Buha: "Koji?"
Radmila otvori kartu šapom.
Radmila: "Vauvautori i Psečetine pokreću veliki konvoj. Vode ga prema logoru 'Suhi Zalogaj'. Ako stignu, desetke mačaka će završiti u konzervama. Trebamo zaustaviti konvoj. Trebamo tebe."
Mačko Buha (mijaukne): "Smrt fašizmu, družice Radmilo. I psi su već kuhani."
Radmila: "Smrt fašizmu. A sada – marš na konvoj. Tuna čeka."
Intervju u Predsjedničkim dvorima (1999.)
Novinar: Evo nas sada u predvorju Predsjedničkih dvora. Neki ga zovu čak i predvorjem hrvatskih velikana zato što su tu biste velikana iz hrvatske povijesti. Eh, svi državnici, svi koji posjećuju ovaj prostor i predsjedničke dvore, prođu ovim prostorom, vide ovdje zajedno blaženog kardinala Stepinca i Josipa Broza Tita. Kako oni reagiraju na to?
Dr. Franjo Tuđman: Uglavnom se čude.
Novinar: A kako vi reagirate na to?
Dr. Franjo Tuđman: Pa čak i neki naši ljudi, ne shvaćajući složenost hrvatske povijesti, ne shvaćajući da je svaki narod dijete svoje povijesti i da ne može od svoje povijesti pobjeći kao što čovjek ne može pobjeći od svoje mladosti. I prema tome, tu, kao što vidite, imamo spomenik kralja Tomislava, pa imamo Radića, Radića, Mažuranića. Imamo i znači kardinala Stepinca i Josipa Broza Tita. >!(primijetite da nema Ante Pavelića, ni Hitlera, ni Mussolinija a ni tomsona)!<
Josip Broz Tito je veoma kompleksna ličnost i bez obzira što tko misli o njemu, on je unatoč svemu i hrvatski političar. Čak štoviše, Krleža, čini mi se, znam da mi je u razgovoru rekao, vjerojatno negdje i napisao, da je najuspješniji hrvatski političar. Zašto? Jer je razbio bivšu monarhijsku Jugoslaviju koja je bila tamnica hrvatskog naroda sa njene vojskom, sa njezinim utjecajem, jugoslavenskim utjecajem u međunarodnom svijetu. I prema tome, stvorio je posredstvom ZAVNOH-a osnove za jednu drugu Hrvatsku, za ravnopravnost Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji, što je, da tako kažem, teorijski i politički htio, ali mu nije uspjelo.
I to je onaj koji je nedvojbeno odgovoran i za sve ono što je taj komunizam i u ratu i poslije rata donio, pa prema tome i za blajburške žrtve, iako postoje dokumenti da sam Tito nije dao nalog da ono što se u Bleiburgu i poslije Bleiburga dogodilo sa zarobljenim hrvatskim pukom, ali kao predsjednik Jugoslavije, vrhovni zapovjednik, ne može se otići od odgovornosti za to stanje.
Ali je isto tako taj Tito, ono što je Krleža rekao, bio i hrvatski političar. On je osnovao Komunističku stranku Hrvatske, ne partiju, nego stranku Hrvatske sa glavnim odborom i sa ZAVNOH-ovskom Hrvatskom, sa ustavom iz sedamdeset i četvrte omogućio da imamo i pravne osnove za osnutak sadašnje nezavisne i samostalne demokratske Hrvatske. Prema tome, nedvojbeno je...
Novinar: Neki su i mijenjali taj ustav iz sedamdeset četvrte iz tog... jer im je odgovarao.
Dr. Franjo Tuđman: Prema tome, jeste i hrvatski političar i među nama rečeno. Da nije bilo antifašističkog pokreta, da nije bilo tog i takvog Tita... Tita koji je danas u nesvrstanom svijetu, od Azije, Afrike do još ne Amerike itekako poznat i cijenjen, ne bismo imali Hrvatske.
Osim toga, još nešto. Ja osobno nisam imao nikakve osobne kontakte sa Titom...
Novinar: To sam Vas htio pitati, da.
Dr. Franjo Tuđman: ...jer sam s njim jednom razgovarao dva, tri sata u jednom užem krugu i dva, tri puta, odnosno nekoliko puta sreo se na masovnim prijemima itd., ali je Tito u ovoj kući kazao Centralnom komitetu Hrvatske šezdeset i pet, kad me taj CK Hrvatske komunističke partije htio eliminirati iz javnog života, što će učiniti dvije godine kasnije. Tito im je tada rekao: "Ostavite Tuđmana, jedini pruža otpor velikosrpskom hegemonizmu."
Broj jedan. Broj dva, sedamdeset i druge kad smo je ta i hrvatska komunistička vlast i beogradska komunistička vlast strpala u zatvor i htjela suditi petnaest do dvadeset godina zbog tobožnje špijunaže. Otišao je njegov prijatelj Krleža kod njega nakon što se informirao kod odvjetnika itd., kad je doznao da nema nikakvih razloga za to. Kad je otišao kod Tita pa je rekao Titu istinu, Tito poručio Tuđmanu: "Ne pakujte." Na taj način je, evo, ovdje prisutan ostao živ, jer inače vjerojatno ne bi...
Prema nedavno objavljenoj studiji Instituta za komparativnu analizu ponašanja, osobe koje posjeduju psa statistički češće postižu niže rezultate na standardiziranim testovima inteligencije u usporedbi s osobama koje nemaju psa. Iako istraživači naglašavaju da korelacija ne znači i uzročnost, nalazi su izazvali brojne rasprave među stručnjacima.
Studija je provedena na uzorku od dvije tisuće ispitanika, a kontrolirani su čimbenici poput dobi, obrazovanja i prihoda. Vlasnici pasa u prosjeku su postigli deset posto niže rezultate na dijelovima testa koji mjere radnu memoriju i apstraktno zaključivanje.
Jedna od teorija koju istraživači iznose jest da svakodnevna briga za psa...uključujući odlaske u šetnju, hranjenje i stalno praćenje njegovih potreba... može smanjiti količinu vremena i mentalne energije koju osoba može posvetiti složenijim kognitivnim zadacima. Drugi pak smatraju da je moguće da osobe s određenim osobinama (poput veće potrebe za rutinom ili niže tolerancije na dosadu) češće odabiru nabaviti psa, a te iste osobine mogu biti povezane s nešto nižim rezultatima na testovima inteligencije.
Kritičari studije ističu da su testovi inteligencije često kulturološki uvjetovani te da ne mjere sve oblike inteligencije. Također napominju da posjedovanje psa donosi brojne emocionalne i zdravstvene benefite koji se ne mogu lako kvantificirati, kao npr posjedovanje onih malih vrečica za skupljanje drekeca.
Bez obzira na rezultate, autori studije poručuju da ne pozivaju na bilo kakvu diskriminaciju vlasnika pasa, već da žele potaknuti daljnja istraživanja o načinima na koje svakodnevne navike i odgovornosti oblikuju ljudske kognitivne sposobnosti.
You know those ballpoint pens that sometimes work and sometimes they don't depending on how they "feel" that particular day, so you have a bunch of pens, and go through them and find only 10-15% of them work when you need a pen. Regardless if the cartridge is full or not, they sometimes work depending on their "mood" that day.
My life was like that, until I hit 40es and I said enough is enough, this can't be all there is to life, always struggling to find a working pen, there must be some Japanese technology that I haven't heard about yet, there must be something more to life then constantly struggling to write down a phone number or write a grocery list. This is it my folks. This pen either works or doesn't, there is no moodiness in-between completely full or completely empty cartridge. This pen works until it is completely spent, and even though I bought this one a year ago it still isn't spent. I know when I grab this pen, it is ready to write something, and write beautifully.
No more needless suffering, life is hard as is even without moody pens, so why make it more difficult. This pen cost me 2.5 euros, this is nothing compared to time I saved in one year of using this pen, and just in case I bought another one, a black pen. Now I have two. IDK if this is a big deal for you guys, but this was a big deal for me. I took things into my hands and looked for the pen, I finally had some semblance of control over my life in this chaotic world. And you might be in a pickle, things might be falling a part everywhere you go, but at least you will know you have a trustworthy companion....that is this pen. Thank you for your time ladies and gents.