Često u zadnje vrijeme čujem ovu izreku u smislu da je ponekad bolje ne pitati ili “kopati” po nekim stvarima da zaštitiš sebe.
Zanima me koje je vaše mišljenje; je li bolje ne znati neke potencijalno devastirajuće činjenice i živjeti u miru ili ih saznati, biti ih svjestan i doživjeti moguće negativne posljedice?
Naravno, sve zavisi o kojoj je to stvari riječ, ali zanima me generalno.
Od nedavno sam se nasla u situaciji u kojoj izlazim s deckom koji (u mojoj glavi) ispunjava sve moje kriterije ; pametan, zgodan, smijesan i (ne) normalan. Medutim, sve o cemu mi pricamo, i kad smo vani uzivo i preko poruka, je iskljucivo on i njegovi zivotni problemi. Ne sjecam se da me ikad pitao bilo kakvo konstruktivno pitanje o meni, odnosno ne pokazuje nikakav interes s te strane, ali svejedno zeli ostvariti neki odnos.
Zanima me jel ovo normalno i dal mu samo treba vremena da prode kroz taj neki period ili mu sluzim ko ispusni ventil i osobni psihoterapeut? Pokusavam naci opravdanja za njega al mi ne ide pls help