Lik ima 28 godina, ne radi ništa sem što igra igrice i čita knjige po čitav dan, nikada nije imao posao iako je visoko kvalifikovan (ima stranu master diplomu iz Njemačke/Hajdelberg univerziteta u molekularnoj biologiji i neku našu bachelor u sličnoj oblasti), nikada nije imao devojku niti blejao sa ženom, ima tipa 3-4 prijatelja koje nikada skoro ne cima. Samo se odazove ako oni njega zovnu. Svaki put kada mu trebaju pare iscima naše roditelje umesto da gleda da se zaposli.
I ne. Nije depresivan. Slali su ga naši stari kod dva psihoterapeuta. Oba kažu da ne pokazuje ni površinske znakove depresije. Ima hiperaktivnost i autizam ali to mu do sada nije pravilo nikakav problem po njegovim rečima. Uzima aderal i to je to.
Inače me ne bi bilo briga za ovo. Ali me je stvarno muka od njega u zadnje vreme. Jedino što radi je da drži stvarno svoju higijenu dobro, i za divno čudo drži liniju i trenira svakodnevno. Ostalo haos. Čujem kako mu se krevet drma u 1-3 ujutru jer odluči da drka u kasne sate, vrišti dok igra igrice kao dete od 12 godina, oće da me zadavi ako mu pomerim plišanu igračku anime karaktera sa kojim je opsednut, i najgore od svega bukvalno je kao pijavica našim roditeljima.
Ja imam 22 godine, radim, doprinosim kući, pomažem kada treba novi klima uređaj, popravka auta, sto, luster, šta god. A on samo uzima bez ikakvog doprinosa. Mislio sam da se odselim ali bez faksa sa kirijom bih bio u paklu na ovoj plati. Moji neće da ga izbace iz kuće jer moja majka pogotovo ima nezdrav nivo tolerancije prema njemu i misli da je samo eksentrični genije kome treba vremena.
Pametan jeste, možda i genijalan, i da volim ga skroz ali ja više ne mogu ovako. Postoji li išta što mogu da uradim da promenim ovu situaciju za sebe ili za njega?