u/Werther2801

Nalazim se u tridesetima, već sad sam rubno bliže pedesetoj nego 18 godini i malo vraćam film unatrag.

Uči dobro, ajde gimnaziju, nakon toga studiraj, daj sve u roku, zaposli se odmah, riješi sve što treba i nećeš pogriješiti.

Rezultat fokusa na ozbiljne stvari i ispunjavanja onoga što se traži jest ne baš puno uspomena, relativno bezuspješne ljubavne avanture i sve veća frustracija.

Istovremeno gledam ljude kojima bi se uši zacrvenile a mozak pregrijao nakon pročitanih nekoliko strana malo složenijeg teksta, danas ti ljudi zarađuju ogromne novce fizičkim radom, jednako su nezainteresirani za život kao takav, imaju žene i djecu, funkcionalne odnose i život kao takav.

Zanima me kako s obje strane gledate na svoje tridesete i na rezultate u odnosu na uloženo, koliko Vam se s aspekta života kao cjeline isplatilo biti odgovoran građanin i osoba i ispunjavati ono što društvo kao takvo traži.

Moje iskustvo je takvo da se ni najmanje ne isplati...

Svaki dan se vozim busom, mlađi drže noge na stolicama na koje će netko sjesti kasnije, bacaju škovace kroz prozor, ne ustaju starijima a vrhunac mi je sljedeći, svaki dan bude mater s ditetom od možda 5,6 godina i mala nabraja da želi sidit, dignu joj se starije žene i mater ni ne zahvali, dakle mi stvaramo ljude kojima će bit normalno da se dici diže u busu, mene bi mater povukla za uši a ova hladno sjedne.

Znam da danas ljudi loše ili nikako odgajaju svoju djecu jer živim u ovom društvu ali zapitaju li se ikad kakvu budućnost imamo ako stvaramo neuke, neodgojene i nesvjesne ljude.

Meni je trideset i neka i nisam neki starac koji čangrizavo komentira već me zanima kad smo izgubili osnove građanske kulture.

One stvari poput dobar dan, molim i hvala neću ni spominjati.

Viđate li Vi ovakve situacije i idu li Vam na nerve?