u/KriticnaVoznja

'Ma svi su oni isti'. Slušam to cijeli život, i ta rečenica me je užasno nervirala dok sam bio mlađi i skloniji idealima.

Danas, nakon što sam skupio nekoliko desetljeća staža u gledanju opće pljačke na svim nivoima države, moram priznati da sam bio u krivu.

Priča o trosci iz Šibenika nije priča o jednoj političkoj opciji, nego o obrascu koji se ponavlja bez obzira tko je na vlasti.

Tijekom godina, i za vrijeme SDP-a i za vrijeme HDZ-a, donosile su se odluke koje su u najboljem slučaju bile loše, a u najgorem upitne.

Rezultat toga danas su deseci milijuna eura troška za državu, dvije ekološke bombe i EU kazne koje i dalje rastu iz dana u dan.

Sve počinje sredinom 2000-ih kada se kreće u sanaciju bivše tvornice TEF u Šibeniku. Ideja je bila jednostavna na papiru: uzeti trosku, iz nje izvući vrijedne metale i riješiti ostatak.

U dobroj staroj hrvatskoj praksi, posao dobiva privatna firma MLM Group iz Zagreba. Na čelu tvrtke je Sadik Čolić, a temeljni kapital iznosi 2600 eura. Prva od mnogih crvenih zastavica je dodjela tako važnog i velikog projekta tako maloj tvrtki.

Mislim da ne trebam ukazivati i na ironiju da MLM inače označava pojam 'Multi Level Marketing', poznatiji pod imenom piramidalna shema.

MLM zaista između 2007. i 2011. iz troske izvlači ono što vrijedi, otprilike nekoliko posto ukupne mase.

Problem je što ono što ne vrijedi, a to je ogromna većina od stotinu tisuća tona, ne nestaje. Završava u Biljanama Donjim, na lokaciji koja nije predviđena za takvu vrstu otpada.

Time je problem iz Šibenika samo premješten nekoliko desetaka kilometara dalje.

Točnije, jedna sanacija se pretvorila u dvije, jer cijela troska nikad nije odvezena iz Šibenika, te i dalje stoji u jednoj velikoj hrpi koju raznosi vjetar. Inače, prostor bivšeg TEFa bi trebao biti Šibeniku ono što je zapadna obala Splitu, moderno uređeni zapadni dio gradske obale, koji trenutno više podsjeća na Černobil.

Dakle, relativno mala firma je dobila posao koji uključuje desetke tisuća tona industrijskog otpada. Model je prilično jednostavan: privatnik uzme vrijedni dio sirovine i zaradi, a ono što ostane postaje problem za državu.

I upravo se to dogodilo. MLM Group kasnije ne izvršava naloge da ukloni trosku, ulazi u financijske probleme i na kraju nestaje kroz stečaj, dok troska ostaje gdje je i bila.

Država u jednom trenutku pokušava problem riješiti pravno i administrativno, ali istovremeno pokušava i promijeniti samu definiciju problema, tvrdeći da troska nije otpad nego sirovina.

To završava pred europskim sudom. Presuda iz 2019. jasno kaže da je riječ o otpadu i da ga treba ukloniti.

Kako se ništa bitno ne događa, vrijeme prolazi i rok za uklanjanje ističe. Slijedi nova tužba i 2025. dolazi druga presuda.

Ovaj put bez puno prostora za interpretaciju: Hrvatska mora platiti milijun eura odmah i dodatnih 6.500 eura za svaki dan dok se problem ne riješi. Taj sat i dalje otkucava.

Tek nakon toga država konačno pokreće konkretne korake i ugovara uklanjanje troske iz Biljana Donjih, posao vrijedan oko 17,5 milijuna eura.

To je drugi put da plaćamo sanaciju istog problema. I da, dio troske je još uvijek i u Šibeniku, osim manjeg brda koje je vidljivo golim okom, nagađa se da je jedan dio zakopan u betonskim kockama ispod zemlje.

U međuvremenu, kazne su već narasle na nekoliko milijuna eura i nastavljaju rasti dok god posao nije završen.

Inače, na pisanje objave me potakla vijest da je danas krenula sanacija ostatka troske u Šibeniku, koja će se iskoristiti u gradskom odlagalištu otpada, i platit ćemo je 3.8 milijuna eura.

https://sibenik.in/sibenik/pocelo-odvozenje-troske-iz-tef-a-iskoristit-ce-se-za-sanaciju-plohe-1-na-bikarcu/

Cijela priča danas izgleda ovako: dio troske i dalje postoji na području Šibenika, veliki dio je u Biljanama Donjim, država plaća milijune za uklanjanje i još milijune za kazne, a firma koja je na početku iz cijele priče izvukla profit više ne postoji.

Ono što je trebalo biti početak razvoja zapada Šibenika, pretvorilo se u triput naplaćen posao, i milijunske kazne koje tek dolaze na naplatu.

A kako su to svi oni isti? Političku odgovornost nose SDP i HDZ, na lokalnoj i na državnoj razini.

U Šibeniku je model sanacije i suradnje s privatnim izvođačima postavljen za vrijeme SDP-ove vlasti, kada je donesena ključna odluka o načinu “rješavanja” troske.

Kasnije, kroz godine, HDZ-ove vlade na nacionalnoj razini nisu problem pravovremeno riješile, već su ga pokušavale administrativno zaobići i odgađati, što je na kraju dovelo do sudskih presuda i kazni iz EU.

Inače, SDP se u Šibeniku pokazao kao brutalno loša oporba. A o ovom problemu ne smiju ni zucnuti jer su ga oni zakuhali.

Koliko će sve to koštati?

Prva sanacija i pokušaji obrade troske koštali su otprilike između 10 i 15 milijuna eura. Sadašnja sanacija Biljana Donjih ugovorena je za oko 17,5 milijuna eura, a ostatak u Šibeniku na 3,8 milijuna eura.

Na to se dodaju EU kazne koje su već dosegnule oko 3,7 milijuna eura i rastu za 6.500 eura svaki dan dok se problem u potpunosti ne riješi, kao i dodatni pravni i administrativni troškovi od još nekoliko milijuna eura.

Ukupno gledano, govorimo o najmanje 30 do 40 milijuna eura koje su porezni obveznici već platili ili će tek platiti. Glavna odgovorna tvrtka MLM više ne postoji, a vlasnik je umro 2020.

TLDR: Šibenska troska je trebala biti sanirana, ali je velik dio završio u Biljanama Donjim, na lokaciji koja nije bila predviđena za takav otpad.

Privatna firma je izvukla vrijedne sirovine, problem je ostao državi, a politička odgovornost se proteže od lokalne SDP-ove vlasti do kasnijih HDZ-ovih vlada koje ga nisu riješile na vrijeme.

Do sada je trošak za proračun narastao na desetke milijuna eura, uključujući novu sanaciju od oko 17,5 milijuna eura. Uz to Hrvatska plaća 6.500 eura dnevno kazne EU dok se troska ne ukloni.

Cini mi se kao univerzalno iskustvo.

Ili?