Kad poslije 400+godina trauma nemaš ni jedan jak podkast, ni jedan nezavisan medijski centar,
ni jednog muzičara koji je postao glas zajednice,
onda nije pitanje „gdje su ljudi?”
Nego ko je i kako ubio ambijent?
Kad već ne možeš izbrisati narod odmah,
onda ga kroz vijekove pretvaraš u problem, relikt ili fusnotu.
Kad se kaže „Vatikanski kolonijalizam”,
ne misli se na vjeru,
nego na stoljeća discipline, preoblikovanja i brisanja tuđeg identiteta.
Umjesto odgovornosti — poređenje.
Umjesto priznanja — izgovor.
Umjesto pravde — geopolitički alibi.
Na svaku odgovornost ide isti flaster:
„Pa ni Srbija nije cvijeće.”
Tačno.
Ali ni to nije oslobađajuća presuda Hrvatskoj.
Najveći cinizam nije što su vas sveli na ostatak.
Nego što taj ostatak predstavljaju kao uspjeh demokratije.
Njihova formula je savršena:
malo folklora, malo medija, malo mandata,
i mnogo laži da je zajednica „institucionalno zaštićena”.
Napravili vam kuće kulture,
a ostavili vas bez demografije, moći i glasa.
To ti je kao da nekome ukradu porodicu pa mu poklone ram za sliku.
Tri zagarantovana mjesta.
Za ljude koje nisi birao, koje ne kontrolišeš i koji ne mijenjaju ništa. To nije zastupljenost. To je politički akvarijum.
Kad god nešto „daju” Srbima u Hrvatskoj,
provjeri gdje je skriven minus.
Jer kod njih poklon uvijek dođe sa ugrađenom prevarom.
