Kamere za nadzor brzine: Željezni kavez automata pravde
Na jednu lijepu subotu, prije nekoliko mjeseci, odlučio sam umjesto autocestom proći dio puta lokalnom cestom. Znao sam onuda često prolaziti; ok je cesta, lijepo vrijeme, vikend je pa nisam očekivao gužvu… ali sam neočekivano, nakon jednog dužeg zavoja, naletio na kameru za nadzor brzine postavljenu na rasvjetni stup. Bez znaka da se snima brzina.
Prvi refleks mi je bio da ili nema kamere, ali i da ima, i da jesam vozio preko ograničenja, ne bi trebao biti problem žalbom srušiti eventualnu kaznu.
Tldr; praksa općinskih sudova je da vozač mora poštovati ograničenje neovisno jel' se snima ili ne, nedostatak znaka obavijesti ne oslobađa vozača od kazne.
Ok. Kako? To nije radar. To je kamera. KAMERA za nadzor brzine. Ja moram postaviti obavijest da je prostor pod video nadzorom za zvono koje ima kameru u sebi. MUP je izdvojen od te obaveze zbog svojih "javnih ovlasti". Agencija za zaštitu osobnih podataka, svjesni da postoji GDPR, izdaju preporuku da bi bilo ok označiti. Ali to je preporuka, i ako nema znaka, ta snimka nije nelegalna.
Uh. To je bio početak moje zečje rupe koja me provela od Zakona o sigurnosti prometa na cestama, zaštiti osobnih podataka, Pravilnik o prometnim znakovima, GDPR-a, Ustava RH, Europskog suda za ljudska prava, MUP-ove statistike, Hobbesa, Webera i Orwella… i sad… ovoga.
***
ILUZIJA PREVENCIJE
Ustavni sud tvrdi kako je neobilježeno snimanje razmjerno cilju, taj cilj je smanjenje poginulih (i ozlijeđenih) na cestama. Gubitak privatnosti je manje zlo. Kamera za nadzor brzine je opća prevencija. Kad bi znak bio obavezan, vozač bi usporio prije njega i nastavio vožnjom preko ograničenja nakon. Poanta je da vozač stalno vozi po ograničenju.
Automatizacijom, zloupotreba je svedena na minimum. Kamera snima samo one koji prekorače ograničenje. Podaci su kriptirani i mogu ih vidjeti samo ovlašteni i certificirani policijski službenici.
Ako postoji (jasno vidljiv) znak i vozač poštuje ograničenje, smatra se da je taj vozač zaštićen. Kamera je alat provjere.
ASIMETRIČAN PROTIVNIK U NESAVRŠENOM SVIJETU
Sustav je postavljen na savršenoj jednadžbi, ali kad jedan faktor te jednadžbe zakaže, teret dokazivanja pada na građanina. Pretpostavlja se da kamera ne može pogriješiti; za državu su fotka i izmjerena brzina apsolutan dokaz. Nema sumnje u kalibraciju, softversku grešku ili atmosferske prilike. Država nastupa s pozicije apsolutnog savršenstva… pardon, želio sam reći autoriteta. Građanin gubi vrijeme i novac (na odvjetnika i vještaka), država ne gubi ništa jer građani financiraju tu državu.
Kadija te tuži, kadija ti sudi. Kriv si jer ti je automat za pravdu poslao čestitku.
DUH U KUĆIŠTU
Jedino čovjek može imati pravnu odgovornost, namjeru i svijest. Kada algoritam zadire u temeljna prava, u tom se vakuumu gubi ljudska komponenta pravde. Država taj problem rješava vrlo elegantno: kamera je mjerni instrument, produžena ruka sigurnosti i povjerenja, jer kaznu izdaje službena osoba iz udobnosti svog ureda.
Taj ljudski nadzor je nerealističan i iluzoran. Ljudski nadzor ne provjerava kalibraciju ili ispravnost softvera koji očita tablicu, nego mehanički odobrava tisuće kazni na koje se potpisuje. Odluku ne donosi čovjek, nego algoritam.
Tko je kriv za nastalu pogrešku i pretrpljenu štetu? Stroj ne može platiti kaznu ili ići u zatvor. Službena osoba koju štiti zakon jer obavlja taj posao u dobroj vjeri? Ili proizvođač kojem država atestira uređaj? Ako i dođe do pravednog razrješenja, odgovornost pada na građane koji financiraju tu državu.
***
>Članak 3.
>Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.
>Članak 28.
>Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.
>Članak 29.
>Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
***
RETURN ON INVESTMENT
Prvi veliki val postavljanja kamera događa se 2019. godine, kada su kućišta bila na 122 lokacije. Do 2022. godine brojka raste na 324 lokacije, a danas smo već na preko 700 lokacija uz dvjestotinjak kamera koje se rotiraju po praznim kućištima. Kamere koje se trenutačno postavljaju više ne mjere samo brzinu; one prepoznaju korištenje mobitela i nevezan pojas.
U istom vremenskom periodu broj zaposlenih u MUP-u se kreće oko 25 tisuća, dok u nekim policijskim upravama nedostaje i do 30 posto prometnih policajaca.
Kamere zamjenjuju policiju na cesti, a država povećava prihode. Kamere ne traže plaću, doprinose, bolovanja, vozila i opremu. Rade 24/7. U prošloj godini naplaćeno je €65 milijuna od prometnih prekršaja.
Problem nedostatka ljudi na tisućama kilometara cesta država rješava automatizacijom, a u isto vrijeme puni proračun efikasnije od bilo koje patrole.
Sve to dok se država hvali Europskoj uniji (i građanima) modernizacijom i ulaganjem u sigurnost. Loša infrastruktura se vidljivo nastavlja raspadati, sudski procesi nisu ništa kraći, a za pronaći korupciju potrebno je samo malo bolje zagrebati ispod površine.
SEZONSKA RASPRODAJA: SVE NA -50%
Pravilo otpisivanja krivnje i plaćanja 50 posto kazne u zamjenu za odricanje ustavnog prava na sudski proces je moralno i etički ništa drugo nego državni reket. Državni aparat sile. Ekonomsko nasilje pod prijetnjom ako građaninu padne na pamet iskoristiti svoje ustavno pravo, potencijalno plaća duplo i sudske troškove.
Taj apsurd postaje gadljiviji ako je građanin nepošteno osuđen od strane stroja.
Kako je moguće, ako država sve ovo radi s ciljem povećanja sigurnosti, da jurnjava koja ugrožava sigurnost bude otpisana? Ovdje nije cilj ni sigurnost ni preodgoj vozača nego brza naplata.
Prometna policija je delegirana u ulogu nosača POS uređaja. Njihova uloga nije prevencija, edukacija ili "sigurnost i povjerenje." Danas je njihova uloga kamatarenje za minimalne prekršaje, dok recidivisti i bogataši angažiraju odvjetnike kako bi njihove kazne otišle u zastaru ili završile uz minimalne kazne. Niži i (gotovo nepostojeći) srednji sloj plaća harač na nepažnju, bogati i opasni koriste taj isti sustav da bi prošli nekažnjeno.
Prikupljen novac se uplaćuje u državni proračun i sredstva se koriste nenamjenski. Ne ulaže se u sigurnost, edukaciju ili obnovu infrastrukture, nego se krpaju rupe u zdravstvu, socijali ili se troše na skupa službena vozila.
Apsurd je još veći jer državi odgovara loša situacija kako bi mogu naplatiti više kazni, a za prikupljen novac nije potrebna transparentnost ili većinsko glasanje za njegovo trošenje. Građani su savršen izvor pasivnih prihoda.
TRGOVINA ISTINE
Sve me ovo podsjetilo na priču profesora s faksa, u to vrijeme predsjednika Vrhovnog suda u jednoj razvijenoj europskoj zemlji (pardonček na tajnovitosti, ne igra mi se igra doxxanja), kada je objašnjavao kako funkcionira sudstvo u Americi. Plea bargaining, gdje se 90 posto predmeta rješava nagodbom, a ne suđenjem.
Nije bitna pravda ili istina, nije bitno jesi li nevin ili kriv, bitno je da se troši manje. Manje vremena. Manje novca. Optimizacija poslovanja, a pravda je transakcija preko POS uređaja.
Ucjena i porez na hrabrost, nevina osoba će prihvatiti nagodbu jer u suprotnom prijeti puno stroža kazna. Dvije godine su malo u usporedbi s maksimalnom kaznom od 20 godina i uništenim životom. Sudstvo dodaje još jedan broj u svoju Excel tablicu efikasnosti u zamjenu za dugoročan gubitak povjerenja u pravednost sustava. Kad si bogat, platiš i nedjelo se briše. Kad si siromašan, platiš i osjećaš da si opljačkan na cesti.
***
>Članak 14.
>Svi su pred zakonom jednaki.
>Članak 18.
>Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.
***
LEVIJATAN 2.0
Hobbes, tvorac "homo homini lupus", u 17. stoljeću piše kako bi život bez države bio brutalno težak i jadan. Njegovo rješenje je bilo stvaranje sveprisutne države koja nudi sigurnost u zamjenu za prava i slobode.
Država koristi strah kako bi opravdala svoju sveprisutnost, ali bit ćeš siguran u zamjenu za slobodu.
Veliki Brat neće kontrolirati svakog čovjeka čizmom i pendrekom, nego "telekranom" na svakom koraku, i nikad nećeš znati gledaju li te se baš sada. Ne znaš u kojem je kućištu kamera. I tako postaješ svoj vlastiti policajac.
Hobbesov Levijatan je bio vidljiv tiranin, ali država ti daje popust i sretan si jer prolaziš "jeftinije." Orwellova partija trošila je velike resurse na analizu snimki, danas to rade algoritmi za džabe. Samoodrživi sustav nadzora koji plaćaju građani iz poreza.
P.S. Umalo sam zaboravio pitanje...
