u/Additional-Run2545

Ima li budnih overthinkera koji ne mogu spavati a prica im se o zivotu?

Dečko i ja smo dosta različiti po pitanju odnosa s roditeljima. On je baš jako povezan sa svojima…čuje se s njima stalno, sve im govori, povjerava im se za skoro sve i stvarno imaju odnos kao najbolji prijatelji.
S druge strane, ja sam totalna suprotnost. Sa svojima nisam toliko bliska i navikla sam većinu stvari rješavati sama.
I sad me zanima jesam li možda bezveze zabrinuta ili to stvarno kasnije može postati problem u vezi/braku? Malo me strah da će uvijek prvo njih slušati ili da neće postojati neka “granica” između naše veze i njegovih roditelja.
Ne mislim da je loše imati dobar odnos s roditeljima, to mi je lijepo za vidjeti, ali nekad mi djeluje kao da im govori baš sve i da su previše uključeni u njegov život.

Ima li netko iskustva s tim? Je li vam to s vremenom postalo problem ili sam ja možda samo navikla na drugačiju dinamiku?

U ranim dvadesetima sam i nemam apsolutno niti jednog prijatelja niti osobu s kojom mogu popricati ili popiti kavu. Prije je bilo jako frustrirajuce, a sada je samo bolno i usamljujuce. Imam osjecaj da mi je mladost prosla tako sto sam bila u sobi, a sada imam osjecaj da je prekasno za stvarati zivotna prijateljstva koja je obicno stjecu kroz tinejdzerstvo. Kad se zateknem u nekom drustvu uvijek se svi prisjecaju tih dana srednje skole kad su ludovali i izlazili, radili gluposti, a sve o cemu ja mogu pricati je kako sam bila u kuci. Trenutno sam i u vezi i decko mi ima more prijatelja i kad smo zajedno stalno mu pristizu poruke od prijatelja, stalno ga netko zove na mobitel. Uz njega jos vise primjecujem koliko sam zapravo usamljena i kako nemam nikoga.
Imate li kakav savjet, nalazi li se ili se mozda netko nalazio u slicnoj/istoj situaciji?
Samo zelim cuti da ce biti bolje…